Sjene Proslosti

Nestali su klanjci, zivice i grabe
Presusile mlake, otisle su zabe
Navozise kamen prelili ga smolom
Otisla je proslost, sjecam se je s’ bolom

Moja draga stabla panjevi su sada
U mojoj su dusi jos sadica mlada
Narasle su visoko, oblake dirale
Ptice pa i zeca, od ljudi skrivale

Ah i moja rijeka velika je bila
Dva puta godisnje, korito prelila
Fine velike ribe, nama darivala
Za vrucih ljetnih dana, djeca su plivala

Sada vise nema vidri ni mlinara
Kamen se ne vrti da od zrna brasno stvara
Korijenje od sume uzme dusu rijeci
Sto ce ostat potomcima i njihovoj djeci?

Nisu ove rijeci masta niti snovi
Vec kako je sada i kad sam bio mali